LIBERALNI SAVEZ CRNE GORE
23. januar 1999. godine

Čast mi je da vam se obnitim, jer imam kome. A ta čast je uvećana činjenicom da kao liberal imam i sa čime. Mi smo, doduše, prošloga maja doživjeli elementarnu nepogodu. Na naš vrt ruža sručio se grad i skršio mnoge stabljike, okrunio latice. Ali, sudbina grada je da protutnji i nestane; a sudbina vrta - da ponovo cvjeta.

A oni koji vedre i oblače, koji su i poslali grad, čak i oni znaju da se mi ne zalažemo ni za kakvu izolaciju, Ne samo da srao mi toga siti; nas je od toga i strah. Mi smo klaustrofobičan narod. Užasava nas zatvoreni prostor. A u taj "najljepši zatvor na svijetu" su nas ugurali upravo naši kritičari.

Mi se od prvoga dana borimo za slobodnu, demokratsku, suverenu Crnu Goru, koja će biti otvorena prema susjedima i povezana sa Evropskom zajednicom, u kojoj će biti član, kao što je nekada i bila, i sa Ujedinjenim nacijama pred kojima smo odavno prisutni, jer u onome spomeniku pred zgradom na Ist Riveru je naš kamen. A u slobodarskim principima Ujedinjenih nacija je naša etika. Naša je dična domovina Crna Gora u prošlome vijeku sklapala ugovore s velikim silama o izručenju zločinaca!

Njeno se ime može pročitati na Triumfalnoj kapiji! U Parisu je 31. marta 1849. izvedena opera "Les Montenegrins", ne da se ruže neprijateljski narogušeni gorštaci, nego da se u ovome egzotičnome ambijentu ispriča, bolje reći ispjeva, jedna antiratna ljubavna priča. I te je večeri hor pariške opere pjevao na kraju i jednu pjesmu koja se može shvatiti i kao himna Crnoj Gori. A u toj himni su i ovi stihovi, doduše prevedeni, ali vjerno:

"Na gori što nebo tiče,
narod niče blizak Bogu,
braneć zemlju, njiveć slogu,
na zlo tebi, o krvnice!"

Ali mi ne želimo da se opijamo ratnom slavom. Jer sav ovaj balkanski mrak izvire iz usijanih glava! Pa kad se te glavurde upale, pomrači se um. Srednje vjekovne magle zaklone sunce. Crni oblaci pozoblju zvijezde. A vile se kriju u peštcre, bojeći se sunca i mjeseca.

Ima usijanijeh mrakova kojima nije stalo do obične ljudske sreće; do đečinje cike. Ima očiju koje ne vide ljepotu crvenijeh ruža, crvenijeh krovova, crvenijeh feranja. Njima je lijepa samo crvena boja - krvi. "Ako nam je mio ili svojta", što veli Njegoševa vještica, "trag po tragu njegov iskopamo".

Mnogi od vas znaju da Herceg - Novi još nema porodilište i da su se Novljani decenijama jednako rađali i u Koloru i u Dubrovniku. Kako je bilo onijema te su rođeni pod Srđem, da pucaju u grad u kojemu su prvi put ugledali svijet! I mi smo se borili da ih toga poštedimo, iako smo time mi dolazili u opasnost.

Dame i gospodo, vi znate da smo mi u tome mraku uvijek palili svjetlo, makar i ovim upaljačima na kojima, ne na našu sramotu, piše: 6,3 posto. I ta mala svjetlost je sada velika dobit za Crnu Goru, da može da izađe pred Evropu, u kojoj je nekad bila. Ali, da ih Evropa vidi, mnogi se podižu nama na leđa!

Ali Evropa to zna. I nama nije milo što je mnogijema mrsko da to slušaju. Jer mi to ne zborimo zato da bismo nekoga nervirali. Mi to zborimo zato što je takav nas program! Od prvoga dana. A što ćemo drugo, zaboga, da zborimo nego da iznosimo svoj program?!

U taj program su vjerovali, i u nj ugradili svoje intelektualne moći, i oni koji su zauvijek sa nama, ali ih danas nema među nama: Velimir- Koko Vujović, naš prvi predsjednik, i Peko Burić i Jošo Ljumović, koji je kamerom zabilježio našu Golgotu, i Jovo Abramović, Čedo Špadijer, Alma Krnić, Ićo Ivanović i mnogi drugi.

Jovan Skerlić je pisao da jednu naciju čine mnogo više mrtvi nego živi. A ja bih to okrenuo. Naciju čine mrtvi koji su živi a ne živi koji su mrtvi!

Naša je Kuća ozidana od kostiju, i to je dokaz da smo imali kičmu. Ali mi se ne borimo za medalje, nego za prava i sreću živih, običnih ljudi, da više nikada ne bude ni policijskih dosijea ni političkijeh progona, ni proizvodnje neprijatelja, ni gašenja fabričkih peći, ni zatvaranja granica, ni topovima preoranijeh oranica; ni đece bez ruku i roditelja, ni sestara nad grobovima uzalud poginule braće. Amin!

Dajte da zajedno učinimo ovaj narod srećnijim i ovu državu slobodnijom i ove kamere pravdoljubivijim. Mi smo hiljadu godina ratovali iz nužde i sada smo željni malo okopavanja bašte, rješavanja ukrštenijeh riječi, milovanja đece i još ponekoga. Dajte da ostvarimo taj san! Zakopajmo sjekire, a iskopajmo istinu o sebi.

Ovo što vidite na koricama je okov jevanđelja, rađen u Risnu 1723. Ali i ovo unutra je jevanđelje. 464 stranice građe o Kraljevini Vojislavljevića jedanaestoga i dvanaestoga vijeka, o Crnoj Gori koja je bila međunarodno priznata 1078. a ne 1878! Zašto o ovome ne znaju ništa ni đaći ni profesori! Ko nas to i zašto drži u mraku'?

Ko nas može spriječiti da upalimo svjetlo! Niko. Neka ste mi svi zdravi i dobro nam došli.

A sad, mimo dnevnoga reda, dozvolite mi još dvije-tri rečenice. Mnogi su od nas ovijeh godina bombardovam najpogrdnijim izrazima, samo zato što smo željeli dobro ovome narodu. Na žalost, to nije ništa novo. I Golgotu je izbjegao Baraba, drumski razbojnik, a raspet je Isus Hrist. I zato baraba i danas živi i uživa, a Isuse raspinju svaki dan, po svim bregovima kugle zemaljske.

Ali među nama sjedi Čovjek sa velik Č, koji je godinama bio bombardovan i eksplozivnim granatama u našemu zajedničkome Sarajevu! I od dima baruta nije mu se pomračio um, niti je za sigurnije sklonište i za paklo masti prodao dušu đavolu! Taj Čovjek je pjesnik, pripovjedač i esejista Marko Vešović, kojega po čl.30 Statuta predlažem za počasnoga predsjednika Liberalnog saveza.

vrh

Copyright © Liberalni savez Crne Gore, 2003